Tri načina kako ostati u praksi bez forsiranja
Većinom si mi ljudi mislimo da je prilagodba znak slabosti.
Kao: danas sam napravila manje i nije to to, mislim da trebam više discipline.
Ali često je istina upravo suprotna.
Najveći znak zrelosti u praksi nije koliko možeš izdržati, nego koliko precizno znaš prilagoditi svoju praksu.
Praksa koja traži idealne uvjete da bi se dogodila nije praksa koja ima izglede da potraje.
Ona ti uglavnom stvara napetost, jer svaki put kad kreneš imaš osjećaj da moraš nešto dostići, neki kriterij i neku zadanu sliku.
Zato prilagodba nije kompromis.
Prilagodba je inteligentna intervencija, onaj trenutak u kojem naučenu vježbu pretvaraš u nešto što u ovom trenutku stvarno možeš izvesti. Tako praksa malo po malo postaje tvoja i lakše joj se vraćaš.
U ovom tekstu pokazat ću ti kako možeš prilagoditi praksu tako da kad pomisliš na vježbanje jedva čekaš krenuti. U svojoj praksi imam stvari kojih se držim pod svaku cijenu, jer su neprocijenjivo važne: odnos s dahom (zvuk disanja, trajanje udaha i izdaha) ritam kretanja kroz položaje (kako povezujem pokret s dahom)unutarnja orijentacija (gdje mi je pažnja dok vježbam)
Što zapravo znači prilagoditi praksu?
Kad kažem prilagodba, ne mislim na odustajanje od vježbanja.
Mislim na svjesnu promjenu položaja, trajanja prakse ili intenziteta kretanja kroz sekvencu, tako da funkcija ostane ista.
Jer funkcija prakse nisu položaji i kako sve to izgleda izvana.
Funkcija prakse je:
da dah ostane stabilan
da se tijelo osjeti sigurno
da živčani sustav prepozna taj osjećaj i poželi mu se vratiti
da izađeš iz prakse s više energije i jasnoće nego kad si ušla
Ako to izgubiš, sam položaj tijela više nije toliko važan.
Zato vrijedi jedno jednostavno pravilo:
Postavi svoj ritam disanja kao primaran vodič i prilagodi položaj tijela kako bi kvaliteta daha ostala prisutna.
Ako svojim pokretom ne možeš pratiti dah, problem nije u tebi — nego u tome da pratiš ritam i mjerila koja trenutno nisu tvoja.
I nemoj odmah pomisliti da je to popuštanje sebi:
Prilagodba nije isto što i popuštanje sebi.
Praksa neće uvijek biti ugodna. Nekad će tražiti da ostaneš unutar nelagode, da izdržiš i osluškuješ što se događa.
Da bi to mogla moraš biti na čisto s time da prilagodba nije bježanje od intenziteta, ali nije isto što i kaotičan dah, panika u mozgu i raspad unutarnjeg ritma.
Intenzitet koji možeš pratiti disanjem ne znači da je praksa lagana.
To znači da čak i unutar zahtjevnih položaja i znojenja, još uvijek možeš osjetiti dah, biti prisutna i ne upasti u stezanje trbuha, žurbu i forsiranje.
Zašto nam je prilagodba toliko teška?
Zanimljivo je da većinom jako dobro znamo kad bismo trebali stati ili smanjiti, ali uglavnom to ne napravimo. Ne zato što ne znamo, nego zato što nismo navikli i prilagodbu doživljavamo kao neki svoj mali poraz.
1. Strah od gubitka identiteta
Ako ne napravim cijelu praksu, ja nisam prava "joga osoba".
Taj stav bio je dosta prisutan u počecima formiranja ashtanga vinyasa zajednice ne samo kod nas u Zagrebu, već i šire. Identitet se lako veže uz količinu, intenzitet i ono što tijelo može izvesti.
I potpuno razumijem zašto, jer sam i sama bila opčinjena tom praksom:
Dinamika ashtanga vinyasa prakse jedinstvena je i dalje ju obožavam.
Ritam koji je magnetičan, pogotovo kad se vježba zajedno s drugim polaznicima u istom prostoru. Senzacija koja nastaje kad se dah, pokret i svijest povežu u jednoj akciji.
I istina je da u tome postoji nešto genijalno.
U kontekstu joge tu se susreću:
dah
pokret
položaj
usmjeravanje svijesti
unutarnja namjera
Sve to zajedno stvara iskustvo u kojem fizička praksa počinje mijenjati način na koji doživljavaš sebe.
Problem nastaje kad forma tijela i sam položaj postanu važniji od odnosa koji gradiš sa sobom kroz praksu.
2. Usporedba
"Drugi mogu sve pa ne mogu ja nešto manje."
U tom trenutku više ne pratiš svoje tijelo, već ganjaš neki tuđi standard.
A to je jako teško primijetiti tijekom prakse dok pokušavaš "proći" kroz sve što misliš da bi trebalo napraviti i ono što svi drugi rade.
Možda te učitelj dobro usmjerava i dobro vodi, ali tvoja percepcija je i dalje tvoja. Nitko izvan tebe ne može osjetiti gdje tvoj dah postaje kratak, gdje tijelo počinje paničariti ili gdje gubiš osjećaj vlastitog ritma.
To možeš vidjeti samo ti.
3. Stara ideja discipline
"Vrijedi samo ako je teško."
To je možda najdublje ukorijenjena ideja od svih i upravo ona često potpuno naruši svrhu prakse.
Jer, ako praksu radiš s narušenim disanjem i živčanim sustavom koji zvoni na alarm, teško ćeš osjetiti dobrobit koju ti može pružiti.
Tijelo ne uči kroz forsiranje, puno trajnije uči kroz sigurnost.
Kroz ponovljiv osjećaj koji kaže:
"Ovo je sigurno, ovdje mogu ostati i na kraju krajeva ovome se želim vratiti."
Što disciplina zapravo znači?
Za mene disciplina nema veze s time da izdržim pod svaku cijenu.
Meni disciplina znači imati dostupne opcije:
znati kako ući u praksu kad mi se ne da
znati kako je prilagoditi kad nemam snage
znati kako ostati unutra bez forsiranja
A ono što danas znam je da te opcije moraju biti pohranjene u memoriji tijela.
Jer disciplina ne dolazi iz snage volje, već iz onoga što tvoja fiziologija pamti.
Kroz ponavljanje i ugođaj sigurnosti koji stvaraš u sebi tijekom prakse.
Zato je dah toliko važan.
Kroz ritam i kvalitetu daha održavaš unutarnji osjećaj stabilnosti, čak i onda kad tijelo prolazi kroz nešto zahtjevno.
Zato disciplina postaje dostupnija kada znaš kako prilagoditi praksu sebi i kada dobro poznaješ strukturu kroz koju se krećeš.
Praksa kao poznati prostor
Zamisli prostor (kafić) u koji voliš dolaziti:
znaš gdje su vrata,
znaš gdje možeš sjesti,
znaš kako sve funkcionira i voliš se tamo zadržavati, jer ne trošiš energiju na snalaženje.
Isto je s praksom, i kada znaš:
kako ulaziš
gdje se zadržavaš
kako izlaziš
praksa prestaje biti zadatak i postaje prostor u koji voliš dolaziti.
I u tom prostoru možeš mijenjati intenzitet kretanja, kako ulazis i koliko dugo ostaješ, gdje se zadržavaš više, a gdje manje.
Tu prilagodba postaje prirodna.
Tri konkretna načina da prilagodiš praksu
Ovo je dio koji većina ljudi preskoči, jer nekako misle da imaju samo dvije opcije:
ili napraviti "sve kako treba", ili ne vježbati uopće.
Ali, između toga postoji ogroman prostor sa ogromno puno opcija.
1. Skrati praksu, ali ne prekidaj odnos
Ponekad ti ne treba cijela praksa.
Treba ti samo ulazak.
Umjesto sat vremena napravi 15 minuta.
Umjesto cijele serije:
4 sporija pozdrava suncu
nekoliko stojećih položaja
jedan sjedeći pretklon
kratka pranayama
shavasana
I to je još uvijek praksa.
Ili:
sjedni na prostirku
napravi nekoliko minuta ujjayi daha
jedan pozdrav suncu A i jedan B
ostani u "pas prema dolje" malo duže
kratko sjedni uspravnih leđa
Gotovo.
Najvažnije je da ne izgubiš nit i ostaneš u odnosu, jer tijelo ne pamti samo intenzitet, pamti i svaki dah bez panike.
2. Smanji intenzitet pokreta, ali zadrži ritam
Jedna od najvećih zabluda je da praksa mora izgledati isto svaki dan. E pa ne mora.
Možeš zadržati istu strukturu, ali promijeniti način na koji se krećeš kroz nju.
Na primjer:
radi sporije prijelaze između položaja
skrati zadržavanja u osnovnim položajima
prilagodi dio vinyasa spuštanjem na leđa
koristi blokove
spusti koljena na pod kad god možeš
zamijeni chaturangu blagom bhujangasanom
odmori nekoliko udaha u pozi djeteta
I dalje si tu i dalje gradiš praksu, samo više ne prolaziš kroz nju kao da tijelo mora "izdržati" pod svaku cijenu.
Možda ćeš prvi put nakon dugo vremena osjetiti da dah ostaje lagan i stabilan kroz cijelu praksu.
I upravo taj osjećaj često postane trenutak kad se odnos prema vježbanju počne mijenjati.
3. Zadrži strukturu, ali promijeni sadržaj
Ovo je možda najvažnija vještina od svih.
Zadržati osjećaj poznatog prostora, čak i kad praksa izgleda potpuno drugačije.
Na primjer:
Ako inače radiš dinamičnu praksu, možda taj dan napraviš:
nekoliko poznatih pokreta
duže ostaješ u jednostavnijim položajima
više svjesnog daha
više vinyasa na leđima (happy baby)
manje "jurnjave" kroz sekvencu
Ili:
Ako znaš da si potpuno iscrpljena:
sjedni uz zid
prati prolazak zraka kroz nosnice nekoliko minuta
napravi lagani twist na obje strane
noge na zid
shavasana
I to može biti dovoljno.
Nekad je najveća disciplina upravo u tome da ne izgubiš kontakt sa sobom dok prolaziš kroz težak period.
Praksa ne mora uvijek izgledati impresivno da bi bila transformativna, impresioniraj samu sebe jednostavnom praksom.
Kako prepoznati da ti treba prilagodba?
Tijelo uvijek šalje signal prije nego što "zapneš" i uglavnom smo sami sebi problem, jer smo naučili ignorirati te signale.
Evo nekoliko jasnih znakova da si zabrazdila i da forsiraš samu sebe nepotrebno:
dah postaje kratak i agresivan
donja čeljust se stišće
ramena se podižu
gubiš vlastiti ritam
govoriš si: "još samo malo izdrži"
počinješ žuriti kroz praksu
tijelo se osjeća kao da "bježi" od iskustva
U tom trenutku tijelo više ne surađuje i počinje se braniti.
I često nakon takve prakse ostaneš u čudnom stanju: nisi niti odmorna, niti prisutna, nego nekako tupa.
Često taj osjećaj zamijenimo za smirenost.
Ali to nije smirenost, barem ne u punom smislu riječi, to je više iscrpljenost.
Dobro postavljena praksa radi suprotno, ona te organizira, poveća energiju i daje ti jasnoću u glavi.
Onaj osjećaj, kad nakon prakse hodaš kao da se sve u tebi proširilo i odjednom postalo pregledno.
Malo pravilo koje možeš odmah primijeniti
Ako se nakon prakse osjećaš kao da te praksa smanjila i pregazila, a ne proširila: sljedeći put ti ne treba više intenziteta, vjerojatno ti treba prilagodba.
Možda:
kraća praksa
sporiji ritam
manje položaja
više daha između pojedinih položaja
više spuštanja u pozu djeteta
više pauza između dijelova sekvence
Ali cilj ti ostaje isti: zadržati odnos sa sobom kroz dah, pokret i usmjeravanje svijesti.
Na kraju krajeva
Prilagodba nije slabost, ona je pametan način da ti praksa postane i ostane privlačna. Zadrži odnos sa svojim dahom, jer to je najbolji način da tijelo nauči gdje je sigurno.
Kad znaš prilagoditi praksu sebi, više ne ovisiš o motivaciji, idealnom danu ni "zamišljenoj verziji sebe".
Znaš gdje su vrata kroz koja ulaziš i poznaješ prostor u koji se želiš vraćati.