dah, struktura, osobna praksa
Učim ljude kako kroz praksu joge stvoriti dobar ugođaj u sebi. Ne polazim od toga da će više intenziteta, položaja ili ponavljanja svima donijeti isti rezultat. Praksa djeluje individualno, kroz način na koji se dah, pokret i pozornost susretnu u određenom trenutku. Više od dvadeset godina podučavam jogu, a danas najviše radim s ljudima koji se žele vratiti praksi ili razviti stabilniji odnos prema njoj. To su često osobe kod kojih je joga već ostavila trag. Pamte stanje nakon prakse i osjećaju čežnju da ga ponovno iskuse, ali misle da prije povratka moraju biti spremnije, snažnije ili discipliniranije. Ako se pronalaziš u tome, na dobrom si mjestu. Moj je rad usmjeren na ono što se događa između toga da želiš krenuti i toga da stvarno kreneš. Kroz odnos s dahom, jasnu strukturu i postupnu prilagodbu učim te kako ponovno ući u praksu i nastaviti je graditi u skladu sa svojim stvarnim mogućnostima.
Pročitaj višeKako se moj pristup razvijao
od zadane sekvence prema živoj strukturi
Na svoj prvi sat hatha joge došla sam krajem devedesetih, kao vrlo mlada osoba sa slabim mišićima leđa. Privukla me jednostavna mogućnost da nešto mogu raditi sama za sebe. Ashtanga Vinyasa jogu počela sam vježbati 2004., a sustavno podučavati dvije godine poslije. Ashtanga je u moje tijelo duboko utisnula iskustvo onoga što se događa kada se dah, pokret i pozornost spoje u jednoj akciji. Kao učiteljici pokazala mi je i koliko praksa može postati površna kada se njezina temeljna svrha prestane iznova prenositi ljudima koji je prakticiraju. Promjena mojeg pristupa nije se dogodila odjednom. Razvijala se postupno, dok sam tražila rješenja za različite polaznike i dok se moja osobna praksa oblikovala kroz Vinyāsa Krama metodologiju i rad s Matthewom Sweeneyjem. Taj me pristup naučio promatrati sekvencu asana i prāṇāyāme kao živu strukturu s vlastitim ritmom, energijom i svrhom. Unutar nje uvijek postoji prostor za prilagodbu — kroz dah, odabir tehnike, redoslijed i namjenu položaja.
Kako podučavam
dah daje smjer praksi
Na prvom susretu ne provodim uvijek isti postupak. Promatram ritam i kvalitetu disanja, način na koji se osoba kreće i kako njezino tijelo odgovara na različite zahtjeve. Postoje konkretne stvari koje su vidljive, ali i one suptilnije koje svaka osoba pokazuje na svoj način. Ne krećem od pitanja: „Koliko možeš napraviti?”, nego: „Možeš li to napraviti tako da dah ostane slobodan, stabilan i dovoljno prostran?” Dah nije ukras koji dodaješ položaju, ni brza tehnika za smirenje. On je disciplina pozornosti i povratna informacija koja pokazuje kako prolaziš kroz praksu. Kada se dah skraćuje, postaje plitak ili gubi ritam, učim te slijediti tu senzaciju i prema njoj promijeniti intenzitet, trajanje ili smjer. Zadana sekvenca je okvir, ali ne zatvorena forma. Struktura ti daje sigurnost i pokazuje kako ući u praksu, kako se kroz nju kretati i kako je završiti. Unutar sekvence postoji modularnost, što omogućuje da tu strukturu smanjiš, rastaviš i ponovno složiš bez gubitka njezinih temeljnih principa. U podučavanju sam precizna oko daha i utjecaja koji ima na iskustvo prakse. Jednako važno mi je da imaš periode tišine, bez novih uputa, u kojima možeš promatrati što se događa u tijelu.
Što želim prenijeti
samostalnost se razvija
Samostalnost nije prvi korak i ne znači da uvijek sve moraš raditi sama. Ona se razvija kroz vodstvo, ponavljanje i iskustvo, dok postupno učiš prepoznati što ti praksa govori i kako prema tome donositi odluke. Praksa postaje osobna kada kroz disanje možeš odlučivati o njezinu smjeru i trajanju. Dobra struktura omogućuje ti da započneš i onda kada ti se čini da ne možeš, jer znaš što je početak, što sredina, a što završetak. Prilagodba pritom nije spuštanje kriterija, nego sposobnost da sačuvaš princip prakse u stvarnim uvjetima. Najviše me raduje kada svoju praksu počneš doživljavati kao najobičniju svakodnevnu stvar. Ne kao projekt za koji moraš pronaći idealne uvjete, nego kao nešto što poznaješ i čemu se možeš vratiti. Jedan je polaznik nakon godina zajedničkog rada svoje iskustvo sažeo u rečenicu: „Takav sam kakav sam.” To je bio trenutak u kojem praksa više nije služila stalnom popravljanju sebe, nego jasnijem susretu sa sobom. Ne pokušavam te naučiti samo izvoditi joga položaje. Želim da kroz način na koji dišeš naučiš bolje nositi svoj svakodnevni položaj.
